Pocetkom sezdesetih godina Zagreb je bio sediste znacajnog pokreta kinoklubaskog porekla a estetske posebnosti:tendencija u nekonvencionalnom filmu koje su,sada vec u istoriji,znane kao - ANTI-FILM.Pojavile su se ideje o filmu koji se opire jednostavno receno,uzusima i izrazu tradicionalno,komercijalnog,profesionalnog...filma,uzimajuci 'antifilmovsku' poziciju predstavljanja,kao polaziste za mnoge,ipak razlicite i veoma licne nastupe autora.Pocetak stvaranja 'antifilmovske' ideje o izrazu na filmu (u razgovorima u Kino klubu 'Zagreb',1963-4. godine) spretno je povezan s pokretanjem festivala 'zanr- filma' - zagrebackog GEFFA (odredjen kao festival nekonvencionalnog filma) i s narocito istaknutom ulogom najdoslednijeg 'antifilmasa',Mihovila PANSINIJA ('Brodovi ne pristaju','Sijesta','Ribe,ribe kost','Piove','Zahod','K -3 (Cisto nebo)'... i njegovim,lapidarno svedenim opredelenjem za 'filmsku fiksaciju'.V.Petek,T.Gotovac,L.Galeta i drugi autori svojim su radovima racvali temeljne zamisli anti-filma.Pokret se,osim u Zagrebu,'prelio' do mediteranskih i - znatno modifikovan - podstakao rad filmskih amatera u Splitu (generacija A. Verzotija, L. Zafranovica, I. Martinca, R. Kursara, A. Pivcevica...), kasnije na Rijeci i sigurno doprineo osnivanju pulskog pestivala MAFAF,'Medjuklupskog festivala amaterskog filma',najznacajnije manifestacije alternativaca kod nas.

Na pitanje,koje vec duze vremena postavljamo a ne dobijamo odgovor:
Sta je sa hrvatskim autorima eksperimentalnog filma i kakav je danas estetski program alternativaca mozemo,najzad,da saznamao iz ovog programa

IZBOR HRVATSKOG EKSPERIMENTALNOG FILMA
za nas Festival priredio je Hrvoje TURKOVIC, filmski teoreticar i publicista, selektor novih projekata hrvatskih autora - alternativaca.Zahvaljujemo se i gospodinu Hrvoju Turkovicu i Hrvatskom filmskom savezu na pomoci i odabranom programu.

1. Simon Bogojevic Narath: Untitled, 1992. (10 min)
2. Goran Trbuljak: L'Air du Large, 1995. (4 min)
3. Tomislav Gotovac: Glenn Miller 2000, 2000. (26 min)
4. Zdravko Mustac: Nigredo, 2000. (24 min)
5. Dalibor Martinis: Parken Verboten, 2001 (8 min)
6. Ivan Ladislav Galeta: EndArt 2, 2001. (20, Min)
7. Marijan Crtalic: Ronjenje, 2001. (2 min)

Devedesete, mozda bas zbog okolnih nesreca, a mozda i mimo njih, u Hrvatskoj su bile godine neobicnog opstanka, kvalitetnog ozivljavanja i sirenja filmskog eksperimentalizma, sada srodjenog s ekspanzivnom video umjetnoscu, tom novom tehnoloskom varijantom starog movie-a. Na amaterskim revijama medju nagradjenima redovito su dominirali eskperimentalisti, i to nesto oni iz osamdesetih, ali uz prilican priljev novih imena. Novo utemeljeni Dani hrvatskog filma (1992, u Zagrebu), danas pandan beogradskom festivalu kratkog metra, dobili su legitimnu i neovisno ocjenjivanu kategoriju eksperimentalnog filma (uracunavsi i video), na koju je bilo stalnih i dobrih prijava radova. A s video radovima - sto na filmskim festivalima, sto u sklopu Zagrebackog salona (likovne umjetnosti) i galerijskih izlozbi - sve su se vise javljali novi likovnjaci sa svojim video-djelima, bilo autonomnim bilo uklopljenim u instalacije. U drugoj polovici devdesetih Ivan Ladislav Galeta osnivac je 'medijskog smjera' na Likovnoj akademiji u Zagrebu, gdje se poducava iz eksperimentalnog filma i eksperimentalne animacije, a u Splitskoj Umjetnickoj akademiji Vlado Zrnic i Dan Oki osnivaju odjel za video umjetnost i tamo se do danas javilo trinaestak imena zavidne razlicitosti i osobne vrijednosti. Godine 1996. Branko Karabatic pokrenuo je splitski Festival novog filma i videa, ozivljavanje, ali sada internacionalno, starog Sabora alternativnog filma A od 2000. i Ministarstvo kulture u sklopu svojeg subvencijskog programa za filmske djelatnosti uvodi i sluzbenu kategoriju 'alternativnog (eksperimentalnog) filma, te se danas to opredjeljenje programski sufinancira. Kako bi rekao Hasek, 'nakotilo se' eksperimentalista, te danas aktivno djeluje njih cetrdesetak vrijednih isticanja, s postojanim prilivom novih imena.

Slika - ovako predocena - izgleda idealnom, ali nije. Scena je jos uvijek prilicno rasuta. Poneki djeluju kinoklubski (npr. u sklopu najplodnijeg kluba Autorski filmski studio, Zagreb), mnogi individualno. Nema standardnog mjesta prikazivanja video djela, osim Revija i festivala, nego se stvari organiziraju prigodno i neredovito, a i nema nekog artikuliranog proizvodnog centra za eksperimentalni film i umjetnicki video, iako Hrvatski filmski savez (svojedobni Kino savez) - organizator ove Beogradske prezentacije - posljednje dvije godina pokazuje takvo profiliranje. Mnogi se autori financiraju sami, koriste svoju ili prijateljevu tehnologiju, tek prigodno posegnuvsi za (besplatnim) tehnickim i strucnim uslugama kojeg kluba ili Hrvatskog filmskog saveza. Medjutim, na ovome polju 'nesredjenost' i nuzda da se snalazis kako znas, nije zlo. Ta sve ovo opisano odvijalo se spontano-nasimicnim, medjusobno jedva cime vezanim (osim ponekim autorima), ali cudno koincidentnim - potezima.

Izbor ovdje predocen osobit je utoliko sto sam prednost dao novijim i najnovijim radovima uglavnom cuvenih starijih autora: Tomislava Gotovca, Dalibora Martinisa, Gorana Trbuljaka, Ivana Ladislava Galete i Zdravka Mustaca. Vjerujem da ce stari njihovi poznavatelji biti radoznali vidjeti sto danas rade, a mladji dobiti bar neki uvid u profil rada imena koja se motaju po strukovnoj literaturi. Od obilja novih imena ukljucio sam, zaliboze, samo dva: Simona Borojevica Naratha, nekad 'maketarski' zaigranog, a danas carobnjaka kompjutorskih fantazmagoricnih filmova, i svjeze 'istrcalog' autora sklonog video-autoperformansima - Marijana Crtalica.

Hrvoje Turkovic